LEYANDA NEGRA - „CRNA LEGENDA“

Engleska je u  16. stoljeću došla na zao glas. Kralj Henrik VIII. odvojio je zemlju  od ostatka kršćanskoga svijeta te se nametnuo kao poglavar vlastitoj Crkvi – samo da bi ozakonio svoja brojna brakolomstva. Dok su mu se kćeri, katolkinja Marija Tudor i anglikanska Elizabeta, sporile oko prijestolja, Engleska je sa zavišću promatrala Španjolsku: njezino unutarnje jedinstvo, njezin uspon do svjetske sile i njezinu ulogu u otkriću Amerike koje je Britanija prespavala. Marija se udala za španjolskog prijestolonasljednika Filipa II. On je bio nasljednik carstva u kojemu sunce nikada ne zalazi. No pomisao da bi se time izgubila politička samostalnost budila je nelagodu u širim slojevima društva. Elizabeta je, s druge strane, zagovarala nacionalizam i time pridiobila srca svojih podanika, a i prijestolje. Dopustila je piratu Francisu Drakeu napade na morima pod španjolskom kontrolom. Služila se tradicionalnim tajnim oružjeminferiornih: zlobnim klevetama i propagandom.

Smiješnim krivotvorinama, nakaznim izobličavanjima i zastrašujućim pričama kojima je cilj bio izazivanje straha, Španjolcin su prikazivani kao krvoždeni, okrutni i gramizivi ugnjetivači. Cilj kampanje širenja laži bio je ocrniti Španjolsku, dati legitimitet britanskim pljačkaškim pohodima i na unutarnjepolitičkom planu poljuljati ugled druge velike Elisabetine suparnice, Marije Stuart, koja je bila sklonija Španjolskoj. Taktika je uspjela. Od tada je Španjolska slovila kao simbol nasilja, fanatizma, nesnošljivosti i zaostalosti. Ovakvu sliku Španjolske često i rado su prenosili dalje kako protestanti koji su htjeli diskreditirati vodeću katoličku silu tako i ratni neprijatelji poput Nizozemske i napoleona Bonaparte kada je Španjolsku pripoijo svojim osvojenim područjima i predstavljao se kao spasitelj zemlje.

U Španjolskoj se ubrzo za ovu hispanofobsku propagandu počelo koristiti posebno ime LEYANDA NEGRA, „crna legenda“. Ime se danas koristi za svaki pokušaj da se superiornijeg protivnika moralno diskvalificira lažima i iskrivljavanjem njegove povijesti kako bi borba protiv njega  bila što djelotvornija.

U međuvremenu je svakome postalo jasno da je Španjolska velika kulturna nacija čija povijest nije niošta okrutnija od povjesti bilo kojeg njezina sushjeda. No crna legenda živi i dalje…

Budući da su laži kao vino – sazrijevaju s godinama da bi na koncu imale najjači učinak – starost im dođe kao prednost i čini ih teže provjerljivijima.

Lit.: M. Hesemann: Uvod – Crna legenda, u: Legende, Mitovi, laži – Razotkrivanje zablude o povijesti Crkve, Verbum, Split, 2010.